DALEKO, DALEKO IZA 9 NEČEGA

by: Voyager for DUAP-POLARIS

Baš se pitam kako bi izgledalo da je sve  u redu, da se ne moram brinuti o stvarima o kojima se inače brinem ja i svi ostali jadni ljudi oko nas. Ne, ne, ne kažem tj. ne pišem da ne bih ništa radio, nego smatram život u nekoj vrsti utopije. Znate ono, idem na posao da pridonesem svoj globalnoj zajednici da učinim još život boljim nego što je, imam sve što mi treba.....da, hmmmmm, eto još jedan koji se našao pametovat u našem svijetu, a mi imamo toliko stručnjaka, i pametnih ljudi koji vode sve ovo na globalnoj razini, i brinu se da ostanemo bez posla, bez hrane, vode, i svega ostalog, e to je život ljudi moji.

Bježim od svega, možda od same sada napisane gluposti o nekoj utopiji gdje je sve uredu, odlazim na margine ludosti i snova, što stvarno želim od života, možda ne znam ni sam, uvijek u nekoj potrazi za nečim, uvijek tražim ono što se ne može pronaći, pitanje dragi moj čitatelji (ako tko i čita moje frustracije ničim ili možda nečim izazvane) da li ima smisla, odlaziti daleko i tražiti, naravno reći će neki, ako nemaš cilj i vjeru, nemaš ni sudbinu, jer se ni ona sama ne može biti određena ničim čega nema.

Skrivam li se iza nekih nedorečenih stvari, što uopće hoću od svijeta, tražim odgovorena na nepostavljena pitanja, čeznem za nečim što ne mogu imati, ili se bojim priznati da to što želim ne mogu imati, ili ako priznam tomu nečemu sve će se okrenuti protiv mene, što hoćeš, zar nisi zadovoljan onime što imaš. Da, zaista, ipak, čemu težiti kad to ne možeš biti ili imati, riskirati, moliti, zašto, ne znam ni sam, da li je trenutak sreće vječnost koji traje sekund, minut, sat, dan ili dva, ili trenutak koji je samo tvoj, a nakon njega ostaje samo preglasna tišina koja guši, kao što crnilo guši zvijezde u svemiru, ali daje tračak svijetlosti.

Da li je sam život, samo usporedba s nečim čega nisam ni svjestan ni sam, pa imam neke težnje koje ni sam ne znam objasniti, što želim. Uvijek je bilo čudno kako nekom ide sve u životu; karma, sudbina što god ga je tako odredila, i samom tom činjenicom ili tvrdnjom, ispada da sam upravo sve pogazio što sam rekao o sudbini.

Znam, ponekad put je dalek, a što želimo od svega ovoga, s našeg stajališta nama je sve daleko, sve što smo možda i voljeli i željeli sve je nestalo u brigama koje nas more i guše, da li želimo biti drukčiji i sami znamo.

Gdje je kraj svim nedaćama i tugama, ali uvijek želimo se osloniti na nekog kome vjerujemo, kog cijenimo, ko je tu kada trebamo, makar bio daleko, ali uvijek dođe, iako je samo možda riječ o SMS, pozivu, facebooku, ili dođe iz daleka samo da nam pomogne, ali važno je da nam je uvijek stalo do nečega, ne kažu uzaludno "Želim ti sve u životu da ti se sve želje ostvare osim jedne, jer tada ne bi imali što željeti..." zar ne,  ali ipak želio bi biti daleko, daleko iz 9 nečega, možda je tamo moja sudbina.  

2012.- H1N1 - AVATAR

GOTOVO JE! 

by: Voyager for DUAP-POLARIS

U zadnje vrijeme baš se pitam, (da, da primijetio sam da tako počnem) čitajući novine, koje donose paniku i strah, laži, ups... mislim na vijesti usko vezane uz naše živote. Nije sad da se zamaram ili preuveličavam, te napise u novinama, ali u zadnje vrijeme kao da daje znakove da je kraj, uvijek kada se najavljuju apokaliptični filmovi, iako ne negiram, da ih u zadnje vrijeme ima svaki dan, ali opet, moram reći da nisam filmski kritičar, a osvrnuti ću se na ono što "2012" prikazuje.

Kraj, hm.. zar je kraj uvijek tema o kojoj se uvijek razmišlja, vječna tema među svemu, stalno se očekuje, od jednostavnih stvari pa do kraja, ali zaista kraja, uostalom jel nam to treba, uopće za razmišljanje o kraju. Stalno gledajući od kuda će doći taj kraj. Sada pogotovo kada je 2012 godina blizu, i na to je podsjetio film, pa onda demanti NASA-e o nepostojanju toga nečega što bi nas trebalo uništiti.

Ususret svom tom strahu, kopanju po prošlosti koja je bila zakopana, neki "idiot" hm..naučnik, otkopa grobove i pronađe ostatke tijela u ledu, izvadi tkivo, pa se dođe do zaključaka da je taj pokojnik bio zaražen "Španjolskom gripom", pa se taj "naučnik" sjeti, hajdemo pronaći lijek za bolest koja više ne postoji, HEJ, pa treba je prvo probuditi i pustiti da pobije pola svijeta, pa ćemo prodati nekom cjepivo.... ajme mudrosti i znanja.

E sad kad smo sve "podavili" ostalo nas je još nešto, mi smo na planetu "ZEMLJA" ostvarili svoju zamišljenu 2012. (valjda smo u EU), vrijeme je da se uputimo u svemir, pa da pronađemo neki novi Planet, pa da mi opet budemo gospodari tome, pomuzemo sve što ima, naravno te domicilne planetarce zarazimo čime imamo, i sve je opet novi početak nekog novog ciklusa..nema što; striktno se držimo proročanstva kojeg hm....baš i ne razumijemo, mislim pritom da Maye nisu tako mislile.

I sad se zapitam kada vidim sve to, kao što sam vidio neki dan napis u novinama; da je neka gromada od asteroida preletjela kraj našeg dvorišta, no nije bilo zabrinjavajuće jer je samo proletio blizu, EH da ne zaboravim navesti činjenicu koje je napisana u tom tekstu, "NISMO GA VIDJELI DOK NIJE PROLETIO" .

A što sam Vam rekao: "GOTOVO JE!"

Moj mali kutak svemira....

by: Voyager for DUAP-POLARIS

Oduvijek sam se pitao, da li postoji život van našeg, misleći pritom na druge svjetove, da li su daleko, da li ikako mogu zamisliti izgled ljepote prirode, čistog zraka, vode, mira, bez ratova i posjedovanja. Cilj mi je u tom putovanju pronaći i sebe i svoj mirni mali kutak svemira.

Putovati na neki drugi planet, plavo obojan sa životom, ma kako bio daleko, isplatilo bi se samo vidjeti, a kamoli ne osjetiti, nešto iskonsko. Odmah da vam u početku razjasnim,  govorim o planetu bez ljudi, bez aliena, no možda želim kao i mnogi drugi, svijet ne samo za sebe, ima tu mjesta za biljke (bez kojih i nema zamisli o drugom planetu), životinje, sklad, ne naravno ništa jednostavno, ....OK OK, shvatili ste,  da zaista želim kopiju planeta Zemlja, ali bez stvari koje će je uništavati, da, ipak bi to bio novo otkriveni planet ili kopija Zemlje, bez ljudi, ona iskonska Zemlja, flora i fauna, bez homo-vulgaris-idiotikus, pa da ide sve po zakonima prirode.

Ajme.ispada da sam gunđalo, evo uzmite na primjer, pronađe se neki planet ili više njih, nebitno, samo na jedan stavite dvojicu ljudi - nazovimo ih humanoidnima, za 15 minuta planet je podijeljen, s time da je onaj prvi uzeo veliku većinu, s time da nije ni pitao da li je taj planet nečiji, zaboravite spike "budemo provjerili-1. zapovijed-Zvjezdane staze" , nego ako je i mali komad nekog polja ili šume vlasništvo neke druge vrste humanoida, a mi smo u ovom slučaju "VANPLANETARCI" , ne taj će jedinac zanijekati pravo uostalom i postojanje druge vrste i prešutjeti će to, a posjed naravno uzeti jer je i onako njegov, ne po knjizi postanka nego, po zemljišnoj knjizi koju je sam sebi napisao.

Opet kad razmislim (ne o ovom planetoposjedniku), bilo bi dobro živjeti u miru i blagostanju možda kakvog ne poznajemo,  pa ipak,  onda sam se pitao da li sam lud.....zar bi bilo moguće i na kraju nekog drugog svijeta možda živjeti u miru, bez stvari koje imamo na ovom planetu, ali otići,  da ili ne, pitanje je sad, e pa prvom prilikom ja odoh:-)

Tko smo, što smo i kamo idemo!?!

by: Voyager for DUAP-POLARIS

Pitanja koja se, kao da se nameću vjekovima,  na koja ljudska rasa pokušava pronaći odgovore, tražeći  iste od kada smo postali "razumna rasa“ u svim kutovima zemlje gdje smo dospjeli. Otkrivajući i zauzimajući sve gdje smo došli, da li je nakon svih tisuća godina ljudska rasa pokorila i zauzela sva prostranstva kuda oko seže i došla do spoznaje da želi dalje.

Usmjerila oko prema zvijezdama koje su oduvijek tu, oduvijek gledaju prema dolje, prate i neznatno, i neprimjetno se mijenjaju. Svjedoci su događaja od kojih za neke ne želimo znati, događaja koji tvore vjere, znanje svijeta, da zaista tako blizu, a tako daleko.

Pogledom unazad iako kažu da u kretanju naprijed ne se osvrtati iza sebe, no da bi ljudska rasa zaista razumjela ono naprijed, jako je potrebno pogledati unazad i samo se prisjetiti ovog trenutka "tko smo što smo i kamo idemo“.

Nepoznanica koja nas možemo reći, kao da proganja jer čovjek oduvijek se bojao onog što nije razumio, što se nije moglo pojasniti, a tražio je odgovor tamo gdje ga nije bilo, prozivan, osuđivan, riječju "usuditi“.

Krenimo na putovanje, unazad od početaka...

da, usuditi se pitati da li smo sami, zar je sve ovo stvoreno oko nas, samo radi nas, pitanje na koje se traži odgovor od vjekova, no samo, da li pitanje bilo, smjeti postaviti.

                            Da li su odgovori oko nas, da li leže u blizini u vidu, piramida, artefakata koji su pronađeni, a nikada objašnjeni, leže po raznim dobro zaključanim ropotarnicama nečijih strahova o otkrivanju istina, što bi moglo biti ako se otkriju, što će ljudski rod misliti, da se sve tajilo, nismo sami ???, strah, panika, bezvjerje..

                            Sama pitanja, da li su tu među nama, bili ili jesu, tko to zna, tko kontrolira,  a ako da,  zašto se skriva i taji od nas.  Sigurno se pitate, a nas želite upitati, što se mi pitamo i mislimo, ne mogu govoriti u ime svih ljudi, ne možemo govoriti u ime pojedinca, no, jedno,  možda nije ni odgovor na davna pitanja,  o toj temi, no važno je naglasiti da je i jednom jedan mudar i sveti čovjek rekao, ". da sve ovo nije Bog stvorio samo za nas..“

Zar ne.., tema u kojoj je više pitanja nego odgovora!?!